Nu Jazz je kovanica koju čujemo prvi put u drugoj polovini devedesetih godina, a odnosi se na muziku koja kombinuje džez elemente sa drugim muzičkim stilovima, kao što su fank, soul, elektronska i dens muzika. Često se piše kao nü-jazz, NuJazz, ili pak elektronski jazz, elektro-džez, e-džez, jazztronica, džez house, phusion, neo-jazz ili future jazz.
Radi se o stilu u kojem se, u osnovi, nalaze kombinacije tradicionalnih džez tekstura, a ponekad i džez instrumenata sa savremenom elektronskom muzikom, u slobodnoj improvizaciji. Ovako strukturirana muzika zaista može prerasti u mnoštvo zvukova i može u velikoj mjeri da varira od umjetnika do umjetnika. Nu-jazz, dakle, može da sadrži prelomljene ritmove, atonalnu harmoniju i improvizovanu melodiju.
Ova se muzika kreće od prelivanja živih instrumenata u house džez, što se vidi iz primjera francuskog St. Germaina, njemačke Jazzanove i Fila Brazillia iz Velike Britanije. Više bendova improvizuje džez sa elektronskim elementima, kao što to upravo čini i britanskiCinematic Orchestra, a tu su i norveški pioniri, začetnici future-jazz stila: Bugge Wesseltoft, Jaga Jazzist, Nils Petter Molvær i drugi. Takodjer, treba spomenuti da jeMatthew Shipp, na primjer, predstavio i stilove kao što su “jazztronica” ili "electro-jazz".
Uz svu navedenu šarolikost ovoga pravca, činjenica je da su Nu Jazz instrumentalni rasponi - od tradicionalnih do eksperimentalnih, učinili džez melodije ponovo svježim, odnosno da su donijeli nove ritmove i predstavili drugačiju formu džeza.
Nu-jazz je mnogo smjelije zašao u teritorij elektronske muzike nego njegov bliski rodjak acid jazz. Acid jazz uglavnom je radije bliži funk, soul, ritam i bluz muzici. Javnost je, medjutim, pomalo zbunjena groove džez stvaraocima, kakvi su Groove Collective ili Pamela Williams, čijim se uradcima zamagljuje razlika izmedju stilova.
To je dokaz žanrovske hrabrosti iz koje vidimo kako je džez uspio nadživjeti mnoge "faddish"muzičke trendove u nastajanju. Suština džeza je njegova izrazita sposobnost da se uplete u druge stilove, a da pritom zadrži svoju originalnost, svoju izvornu ideju i kvalitet. I ne samo to, džez je svojim improvizacijama „u trenutku“ uspio da se razvija i unutar sebe, što pokazuje mnoštvo varijanti koje su se tokom godina pojavile.
Gary Giddins, kritičar za The Village Voice, koji je napisao nekoliko knjiga o džez muzici, kaže da se ono što se dešava sa džez i elektronskom muzikom ne razlikuje od onoga što je dvadesetih godina radio Louis Armstrong, kada je počeo da svira „Tin Pan Alley” pjesme na svojoj trubi.
Džez je imao veoma razvijen odnos sa popularnom muzikom od početka. Ideja da bi džez mogao otići u nekakvu čauru i praviti se da nema ništa sa svijetom je uvijek samouništavajuća. Meni je drago vidjeti džez muzičare koji se kreću i u drugim područjima.Gary Giddins u intervjuu datom Stivu Greenleeju, Boston Globe, 2/17/2002
Osvrt na putanju nastanka nu-jazz stila
Nu Jazz je izronio iz upotrebe elektronskih instrumenata od strane sjajnih zvjezda kakvi su bili Miles Davis, Herbie Hancock i Ornette Coleman. Ova je pojava karakteristična za produkciju sedamdesetih godina. Hancock je ranih osamdesetih godina saradjivao sa Billom Laswellom, posebno na albumu Future Shock, time učestvujući u izgradnji stila koji inkorporira elektro i hip-hop ritmove.
Počev od kasnih osamdesetih godina, mnogi hip-hop muzičari radili su u stilu jazz rap-a, a medju njima: Gang Starr, The Roots, A Tribe Called Quest i Nas. Takodjer, tih godina, mnogi house muzičari su crpili inspiraciju iz džeza, posebno post-bop i jazz funk pravaca.
Sredinom devedesetih i početkom dvijehiljadite, muzičari koji pripadaju tzv. „downtempo“ sceni, medju kojima su St Germain, DJ takemura, Perry Hemus i Jazzanova, počeli su da zalaze mnogo dublje u džez. U istom periodu, „Intelligent dance music (IDM)” producenti, medju kojima su najpoznatiji Squarepusher i Spring Heel Jack; a kasnije London Elektricity i Landslide Skuarepusher – pokazali su slična interesovanja prema džezu. Takodjer, taj uticaj nije zaobišao ni tehno muzičare, kao što su Laurent Garnier, Carl Craig i njegov Innerzone Orchestra projekat, koji su se opet na svoj način dotakli Nu Jazz-a. Neki umjetnici, kao pripadnici digital hardcore i breakcore scene, posebno Alec Empire, Nic Endo i Venetian Snares, su istraživali one teže, bučnije varijante ovoga stila. Deceniju kasnije, dubstep producenti, na primjer, Boxcutter, istraživali su elektronski džez.
Iako su djelovali uglavnom pod okriljem tradicionalnih oblika džeza, pijanista Bugge Wesseltoft i trubač Nils Petter Molværsu poznati su po svojim improvizacijama u Nu Jazz stilu. The Cinematic Orchestra je takodjer poznat po tome što je tradicionalnom džez zvuku, pripojio elektronske elemente.
St. Germain, nosilac Nu Jazz stila, prodao je milion i po primjeraka svog albuma Tourist, što je album učinilo naprodavanijim džez albumom u Sjedinjenim Američkim državama. St. Germain je ustvari umjetničko ime Ludovica Navarre, koji se smatra začetnikom tzv. „French Touch“, nove elektronske francuske muzike; Navarre je postao neosporna i visoko uvažena referenca kada je ovaj oblik džeza u pitanju, kako na domaćoj tako i na medjunarodnoj muzičkoj sceni.
Izdavačke kuće
Thirsty Ear je izdavačka kuća koja se bavila izdavaštvom muzičkih ostvarenja Nu Jazz umjetnika (William Parker, Antipop Consortium, Tim Berne, Meat Beat Manifesto, Sex Mob, Nils Petter Molvaer, Matthew Shipp, Craig Taborn, DJ Spooky i Spring Heel Jack).
Nu Jazz je često povezivan i sa Ninja Tune, nezavisnom izdavačkom kućom, time što su neki umjetnici snimali za njih. Umjetnici s potpisom Ninja Tune, kao izdavača, su, na primjer: The Cinematic Orchestra, Funki Porcini, The Herbaliser, Jaga Jazzist, Pest, Skalpel i Up, Bustle and Out.
***
Za mnoge je i danas nejasna granica izmedju acid i nu-džeza; uprkos isprepletenosti muzičkih stilova postoji slaganje oko jednog - a to je da nu-džez nosi vlastiti kvalitet, krajnje nonšalantno; istovremeno, i konstantno, koketirajući sa drugim stilovima, ne zadržavajući se previše dugo ni na jednom. Nu-Jazz cijelo vrijeme svoga postojanja šeta po tankom rubu; poput cirkuzanta na žici, lagano se smješkajući publici ispred sebe, i onoj s jedne, i onoj s druge strane. Mora se priznati - nimalo lak zadatak, ali u ovom slučaju, modus za kojim je nu-džez posegnuo kao za svojim “životnim opredjeljenjem”, što, svakako, treba poštovati.
Za mnoge je i danas nejasna granica izmedju acid i nu-džeza; uprkos isprepletenosti muzičkih stilova postoji slaganje oko jednog - a to je da nu-džez nosi vlastiti kvalitet, krajnje nonšalantno; istovremeno, i konstantno, koketirajući sa drugim stilovima, ne zadržavajući se previše dugo ni na jednom. Nu-Jazz cijelo vrijeme svoga postojanja šeta po tankom rubu; poput cirkuzanta na žici, lagano se smješkajući publici ispred sebe, i onoj s jedne, i onoj s druge strane. Mora se priznati - nimalo lak zadatak, ali u ovom slučaju, modus za kojim je nu-džez posegnuo kao za svojim “životnim opredjeljenjem”, što, svakako, treba poštovati.
Нема коментара:
Постави коментар