Pojava sving ere izgledala je svima opčinjavajuća, i izgledalo je da će trajati cijelu vječnost. Sving je donio priznanje džez muzike u cijelom svijetu, pa čak i izvjesno imitiranje od strane klasičnih kompozitora. Ali, bez obzira na to što su zaista veliki bendovi dali jak zamah razvoju džeza, oni su, s druge strane, uticali i na negativan imidž džez muzike. Kritičari su znali biti često na kraj srca, pa su za džez pisali da je postao "ples ludosti", oblik lagane zabave, mogućnost za muzičku karijeru čak i za one muzičare koji su daleko od ozbiljne profesionalnosti; džez je označavan i kao industrija, a ne umjetnost, čiji je jedini cilj bio da se proda mnogo ploča, jer prodaja velikog broja ploča postala je novi trend, odnosno način da se postane bogat.
Sving je, dakle, muzika koja je propratila Drugi svetski rat, i to na način da je postala svojevrsni izduvni ventil, pomoću nje trebalo je otjetari ljutnju i strah. Ova, tzv. psihološka revolucija, bila je način da se za sebe prisvoji izvjesna stabilnosti u vreme visoke nestabilnosti i svakodnevnih životnih rizika.
I tako se dešava izlazak ploče Coleman Hawkinsa, 1939 godine, pod nazivom Body and Soul. Ta je ploča imala presudan uticaj na radjanje bebopa. Hawkins je ustvari tom pločom postao uzor mnogim mladjim džez muzičarima, medju kojima je daleko najznačajniji bio Charlie Parker.
Tada se na sceni dešava vrtoglavi pad popularnosti velikih bendova, kao i oživljavanje pop muzike, koja u biti favorizuje disidente u okviru džez muzike, koji su bili protiv komercijalne prodaje zagovarane od strane velikih bendova. Ovi izolovani intelektualci publici su ponudili novu muzičku poruku, koja je potpuno neovisna od ukusa širokih masa. Bebop muzičari započeli su obnovu i tematskih materijala, daleko od pop tema, sada preferiraju bluz teme iz prošlosti, odnosno okreću se ponovo prema originalnim džez kompozicijama, sa svom njihovom porukom „slobode“. Oni su označili i povratak ka malim klubovima i malim ansamblima, odnosno vraćanje od velikih bendova ka malim combo bendovima. Novi val muzičara obelježio je napredovanje ka jednom mnogo više ličnom, vrlo intimnom i iskrenom obliku muzike. Bebop je sve više postajao oblik tzv. "privatnog" izražavanja. Bebop je postaomuzika za slušanje, za razliku od ranijih žanrova džeza, koji su označavani više kao muzika za ples.
Džez muzičari i jesu, prije svega, zabavljači. Ali, sada su postali i istraživači, čak i naučnici. Umjesto da svira ono što je prirodno, bebop improvizator sada pokušava da svira ono što nije prirodno. Bebop je potpuno novi fenomen, i ne samo da nije nastavio razvijati do tada formiranu džez tradiciju, već je, naprotiv, predstavljao oličenje podrivanja te iste tradicije.
Bebop – strast za improvizacijom
Sam naziv žanra "Bebop" izveden je iz izraza "flatted fifth", kako se ustvari zove omiljeni muzički interval bebop muzičara. Radi se, dakle, o onomatopeji dvaju kratkih nota, tipičnih za kraj fraze. Akcenat leži na tome da je praktično ovaj interval bio omražen, da ne kažemo nedozvoljen, u dotadašnjim velikim džez bendovima. Naime, tzv. “flatted third” i “seventh” su bili omiljene note, ili "blue notes", ono što je predstavljalo note “par excellence”, ali “flatted fifth” nije bio popluaran ni u bluzu.
Jedini razlog zbog kojeg uopšte možemo govoriti o zamahu Bebopa, kao grani džeza, jeste da raniji koncept džeza i Bebop dijele zapravo istu instrumentaciju i strast za improvizacijom.
Odnos izmedju novih heroja i starih je bio više jedan vid otudjenja, a ne nastavak stečene baštine. Novi heroji su bili gitarista Charlie Christian, basista Boris Blanton (Duke Ellington's Band), saksofonista Charlie Parker, Cab Callovai - trubač Dizi Gilespija, pijanistaThelonious Monk, Count Basie - saksofonista Lester Janga, Luis Armstrong - saksofonista Dexter Gordona. Oni nisu bili nasljednici orkestara svojih gospodara: njima su dodijeljene, naizgled, sporedne uloge, no ipak su postali oličenje svojih bendova.
Jezgro bebop muzike ne nalazi se samo u formatu, već u onom egzistencijalnom raspoloženju koje je priču vratilo nazad na bluz. Bebop solista ujedno je i pjesnik i filozof, nije samo zabavljač. Tako su sinkope, koje bi trebalo da olakšaju ples, postale zastarjele. U izvjesnom smislu, bebop označava nestanak sinkopa, makar privremeni, iz džez muzike, čime dolazi do prenošenja džeza iz dvorana za ples u potkrovlje. To više nije muzika za mase, već muzika za elitu.
Bebop je strukturalno i emotivno složeniji nego sving. Njegova pojava pojačava rast jedne kolektivne svijesti o džezu u zajednici. Kao zaseban muzički pravac, ima popustljiviju strukturu, što je još jedan korak u progresivnu emancipaciju džeza. Ovaj stil naglašava nevažnost ritmičnog aspekta, a ističe emocionalnu snagu koju nosi solo. To smanjuje kompleksnost polifonih melodija i povećava značaj stila, te je tako bebop odnjegovao jedan novi krug melodičnih inovacija.
Bop fraziranje poigrava se sa ritmom, i to na način koji daje poseban smisao i pauzi izmedju dvije note. Ritam sekcija je pojednostavljena, više bazirana na bas i bubanj, tako oslobadjajući gitaru i klavir. Kako je rastao značaj basa (što se počelo dešavati sa Blantonom), bubnjevi su počeli da akcentiraju muziku, a ne samo da daju tempo. Ritam sekcije, koje su činile više tehnički dio ansambla, sada dobivaju novi stepen slobode. Upravo to slabljenje klasične ritam sekcije, stvara novi uzdržani koncept ritma, akcentiran vrlo dozirano, te tako dozvoljava solistima da "misle".
Disonance i nove tonske boje, uz neregularno fraziranje sa oduševljenjem su prihvaćene. Dok su veliki sving orkestri imali jasno postavljene muzičke aranžmane, bebop muzičari su bili puno slobodniji i skloniji improvizaciji. Većina bebop umjetnika posjedovala je virtuoznu izvodjačku tehniku. Muzičari više ne improvizuju varirajući samo melodiju, nego stvaraju slobodne, sjajne improvizacije na zadani harmonijski oblik. Još jedna novost koja se javlja u bebopu je jam session. To je slobodno, spontano improviziranje muzičara, obično više za lično uživanje, i obično bez šire publike.
Decenijama se džez muzika kretala u pravcu formiranja većih i većih orkestara. Bebop je napravio vrlo oštar zaokret prema manjim ansamblima i manje organizovanoj muzici, manje formalizovanoj. Uobičajeni bebop combo sastav imao je: saksofon, trubu, kontrabas, bubnjeve i pianino. Ovakav tip malog sastava imali su, tada vrlo popularni, Charlie Parker (saksofonist) i Dizzy Gillespie (trubač). Ovaj tip manjeg orkestra, ponekad je pojačavan dodatnim saksofonistom, gitaristom ili drugim duhačkim instrumentom, a vrlo rijetko nekim gudačim instrumentom.
Čak i izgled muzičara se dramatično promjenio - bop uniformu činili su: šešir, naočare i kozja bradica, a ne večernje odijelo kao u sving doba.
Tokom pedesetih godina džez je izgubio svoju dominantnu poziciju u izdavačkoj industriji. Uz velika odricanja, vrlo izražen trud i muzičara i izdavača, ipak je, u tom industrijskom smislu gubio popularnost.
Medjutim, džez je bio i ostao - muzika, umjetnost sama po sebi. Dok je publika nastavila da juri nove trendove, džez je stvarao sopstvenu ikonografiju. Bebop umjetnik je identifikovan sa onim kako izgleda, jer je način oblačenja ustvari bio način govora.
Bebop muzičari, buntovnici koji donose mir
Najpoznatiji predstavnici bebopa bili su: saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzy Gillespie i pijanist Thelonious Monk. Ali, ovaj period ostat će pamćen i po muzičarima kao što su: Cannonball Adderley, alt saksofon; Art Blakey, bubnjevi; Clifford Brown, truba; Ray Brown, kontrabas; Paul Chambers, kontrabas; Kenny Clarke, bubnjevi; John Coltrane, tenor saksofon; Miles Davis, truba; Sadik Hakim, pianino; Duke Jordan, pianino; John Lewis, pianino i brojni drugi.
Turbulencije koje je donio rat, implicirale su se i na muzičku scenu. Strah, nestabilnost, bijes, morali su naći način da se ispolje. Bunt koji prati teška vremena, manifestuje se i kroz muziku, te tako biva okidač za stvaranje novog vala, obilježenog prekidom sa svime što je smatrano ostavštinom „normalnog“, mirnodopskog vremena.
Ljubitelji bebopa, i sami po prirodi buntovnici, smatraju ovu fazu jednom od vrlo plodnih, ali svakako i vrlo značajnih za neke kasnije varijacije džeza, koje će obilježiti drugačije načine života i drugačije životne sudbine.
Нема коментара:
Постави коментар