Posle Prvog sv. rata, bela Amerika je prihvatila novi način života, i film, Brodvej, plesne sale, džez bendovi, su se vremenom pretvorili u profesionalnu industriju zabave, koja je postala jedna od najvažnijh institucija Amerike. Džez je viđen kao vodeći duh novog životnog stila, i period od 1920. godine, do kraha berze je nazvan era džeza.
Džez se nije proširio Sjedinjenim Americkim Državama zahvaljujući svojim umetničkim vrednostima, već kao deo korenitih društvenih promena, koje su zahvatile Ameriku izmedu 1890. i 1920. godine. Dotadašnje shvatanje, uvrežena američka etika napornog rada i emocionalne suzdržanosti, počela je da se povlači pred novim idealom, kojim se naglašava i koji smatra prihvatljivim kao način života i ličnog blagostanja, zadovoljstvo i samoizražavanje.
Ovakvo novo razmišljanje dovelo je do otvaranja i razvoja novih kulturnih i zabavnih ustanova, poput plesnih sala, kabarea, pozorišta i raskošnih restorana. Ovakve ili slične ustanove su postojale već dosta dugo, u ne preterano elegantnoj formi, u siromašnim ilegalnim četvrtima Nju Jorka, San Franciska i afro-američkim getima, ali početkom 20. veka napuštaju podzemlje i prihvata ih srednja klasa belaca.
Vreme prohibicije
Dvadesetih godina je donet Zakon o prohibiciji, kojim je zabranjena prodaja alkohola. Neki su se pobunili protiv ovog zakona iz jednostavnog razloga - nisu mogli da se odreknu alkohola, ali su se neki intelektualci, i uopšte mladi ljudi, zapravo pobunili protiv zastarelih, represivnih visokomoralnih viktorijanskih zakona.
Za hrabre i snalažljive, prohibicija nije predstavljala nezgodan zakon, vec izazov, jer je počelo krijumčarenje alkohola, tajna prodaja, i lude polu-tajne zabave gde su se igrali čarlston i fokstrot, uz točenje pića, koje su posećivali opasni muškarci u odelima na pruge u društvu prelepih dama, a džez muzika je bila odlično uklopljena u sve to. Ovaj period se smatra kao prilično divalj i razuzdan, u kojem je sve bilo podređeno uživanju.
Jazz i politika
Čikago i pogotovo, Nju Jork, bili su u ovom periodu središta koja su okupila najbolje džez muzičare. Džez je postajao deo masovne, industrijske kulture, a taj proces je često bio praćen kontradiktornostima. Za afro-američko društvo, džez je služio kao sredstvo za izgradnju zajednice i kulturne identifikacije. Postao je ujedinjujuci faktor, simbol rasne solidarnosti. Politika i muzika su u ovom periodu bile povezane. Postoje podacti da su, tokom dvadesetih godina, levičarske organizacije poput African Blood Brotherhood i United Negro Improvement Association Markusa Garvija, sponzorisali bluz i džez muzičare, kako bi ih podstakli da podrže njihove ciljeve.
Džez se pojavio u periodu kada su Amerikanci redefinisali svoja shvatanja o kulturi, i bio je potpuno suprotan dotadašnjem shvatanju kulture koji se poistovećivao sa prefinjenošcu, otmenošcu. Visoka kultura mogla je biti produkt pripadnika isključivo bele rase ili Anglo-saksonaca, nikako pripadnika Afro-američke zajednice, koji su i po frenološkim dokazima, bili manje sposobni od belaca. Prvi svetski rat je doneo velike promene u američkom društvu.
Dotadašnja neprikosnovena WASP (White Aglo Sakson Protestant) zajednica pretrpela je priliv jevreja i drugih belih etničkih zajednica, a Afro-amerikanci su postajali sve vidljiviji deo američke urbane zajednice i sve su glasnije tražili svoja politicka prava. Mlada (bela) populacija, oba pola, odbacivala je rigidne Viktorijanske moralne norme, odbacivali su propovedano seksualno uzdaržavanje, što se smatralo uticajem crne kulture. Džez je postajao sve prihvaćeniji, Afro-amerikanci su ušli u modu, otvarani su noćni lokali samo za belce, sa crnačkim ambijentom. Maršal Sterns, istoricar džeza, je opisao predstavu kojoj je prisustvovao u Cotton Club, u Harlemu.
Opisao je scenografiju koja je predstavljala džunglu, divljake iz džungle kao protagoniste predstave, i belu, plavokosu boginju koju treba da spasu ili pojedu (u zavisnosti od uloga). Ovakvo predstavljanje pripadnika crne rase nije bilo pitanje umetnosti i inspiracije reditelja, scenografa i kostimografa, već mišljenje prosečnog čoveka da je čovek tamne kože divljak, primitivac, proizvod džungle, koje su neki antropolozi pokušali naučno dokazati i potvrditi.
Krah berze
Kraj dvadesetih je obeležio krah njujorške berze, takozvani "crni utorak" 29. oktobar 1929. godine. To je bila najava jednog lošeg perioda, duboke ekonomske krize, koju je pratio nagli skok nezaposlenosti, koja je trajala pet godina. "Velika depresija" je razbudila maštu amerikanaca, beg od stvarnosti je bio, na neki način, potreba, nužnost da bi se preživeo taj period, dan po dan. Pojavljuju se zvučni filmovi i filmovi snimani u tehnikoloru - u tri boje. Film The Jazz Singer 1927. god. u ovom periodu je doživeo veliki uspeh, prikazivao se u preko 1300 sala širom SAD.
Tridesetih godina osnivaju se veliki džez ansambli, počinje "big band" era. Klasičnim sastavima ranog džeza i regtajma, postepeno su dodavani duvački instrumenti. Ovakvi orkestri svirali su u velikim pozorištima i plesnim dvoranama. Ekonomska kriza je direktno doprinela razvoju ovakve pojave, jer je muzika uz film bila vid borbe, protiv teške svakodnevice.
U istraživanju i objašnjavanju porekla i nastanka džez muzike, stigli smo do tridesetih godina dvadesetog veka, i tu bismo se mogli zaustaviti, što se tiče ovog fenomena u Sjedinjenim Američkim Državama.
Нема коментара:
Постави коментар