четвртак, 7. јануар 2016.

Cӕcilie Norby - danski sjaj za jazz nebo

Cӕcilie Norby, sjajna je zvijezda danskoga jazz neba; žena čija popularnost putuje meridijanima na čarobnom ćilimu njenoga glasa i senzibiliteta kojim boji svoje pjesme. Radi se o umjetnici koja je itekako doprinijela da se premosti jaz izmedju džez muzike i mlade, tradicionalno rok orijentisane publike. Ona je svojim eksperimentisanjem uspjela usmjeriti publiku ka novim putovanjima na kojima je ona vodič, nježna i krhka, a istovremeno dovoljno jaka da opravda pijedastal na kojem se čuva u srcima mnogih.
Cӕcilie Norby dobitnica je brojnih nagrada širom svijeta, i osoba koja iza sebe ima hiljade i hiljade prodatih albuma.

Cӕcilie Norby – muzički počeci

A sve je počelo 1982 godine; naime Cӕcilie je bila jedan od osnivača benda Street Beat, u kojem je bila vokal. Od 1983 godine postaje dio jazz/funk grupe Frontline, s kojima izdaje dva veoma uspješna albuma "Frontline" i "Frontlife", za koje dobija prestižnu nagradu Ben Webster Prize.
Godine 1985 Cӕcilie započinje dugogodišnju saradnju sa Ninom Forsberg i veoma popularnom pop/rok grupom One Two. Grupa je postojala sve do 1993, i iza sebe je ostavila tri značajna albuma: "One Two", "Hvide Løgne" i "Getting Better", koji su prodati u oko 250.000 primjeraka samo u Danskoj. Godina 1986 bila je važna za Cӕcilie, jer je ona predstavljala Dansku u Međunarodnom džez orkestru na Knokke festivalu u Belgiji.
Njenu karijeru obilježilo je i djelo koje je napisao njen otac Concerto for two sopranos za Zealand Symphonic Orchestra. Ta dva soprana su bila Cӕcilie i njena majka, a sam rad je karakterističan po tome što sadrži kako klasične, tako i ritmičke elemenate improvizacije. Cӕcilie je takodjer nastupala sa majkom i Thomasom Clausenom u jednoj mješovitoj kombinaciji opere, mjuzikla i džeza nazvanom "Ballads, Blues and Lieder".

Solo karijera

Slijedi 1994 godina kada Cӕcilie počinje svoju solo karijeru, koja je cijelo vrijeme bila obilježena uspješnom saradnjom sa brojnim renomiranim evropskim i američkim muzičarima, bendovima i orkestrima. Neki od njih su: Dianne Reeves, Curtis Stigers, John Scofield, Mike Stern, Randy i Michael Brecker, zatim Ray Brown, Niels Henning Ørsted Pedersen, Lars Danielsson, Heyn van der Geyn, Mads Vinding, Billy Hart, Al Foster, Terri Lyne Carrington, Alex Riel, Bobo Steenson, Lars Jansson, Carsten Dahl, Joey Calderazzo, Dave Kikoski i mnogi drugi, te orkestri poput Tolvan BigBanda, The Danish Radio Big Banda, Klüvers BB, Bohuslen BB i The Umo Big Band.
Slijede albumi Cӕcilie Norby (1995) i My Corner Of The Sky (1996) koji su naišli na jako dobar prijem publike, postigli fantastične brojke prodaje, i u Danskoj, i u svijetu, nakon kojih je Cӕcilie izabrana za jednu od deset najpopularnijih džez izvodjača svijeta.
http://i.imgur.com/Mui4BZSl.jpg
Njen treći solo album Queen Of Bad Excuses izdat je 1999.godine, i na njemu je veliki dio muzike i tekstova radila Cӕcilie lično, zbog čega ga je nazivala autobiografskom fikcijom. Ovaj je album izdat u Evropi, Australiji, Japanu i Južnoj Africi i dobio je jako dobre kritike od džez kritičara, ali što je još važnije, i od pop-jazz publike.
Nakon ovoga uspjeha, dolaze albumi First Conversation (2002), te London/Paris (2003).
London/Pariz predstavlja jedinstveni spoj definitivno najboljih džez standarda i pop klasika transformisanih u nove verzije na osebujan eksperimentalni i razigran način. Samo mjesec dana nakon objavljivanja ovoga albuma, američka džez diva Dianne Reeves, pozvala je Cӕcilie da se kao gost pojavi u pet pesama za TV koncert sniman na Baltica Jazz Festivalu u Njemačkoj. A ova duet saradnja je ponovljena i na Kopenhagen Jazz Festivalu.
Sljedeći studijski album nosi naziv Slow Fruit (2005) i u potpunosti nosi pečat Cӕcilie Norby, koja je sama pisala i muziku i tekstove. Ovdje se osjeti uticaj koji su na njenu muziku imali umjetnici s kojima je do tada saradjivala, pritom je ona svemu dodala svoj lični ton i izuzetnu dozu topline, koja atmosferu pri slušanju albuma čini posebnom.
I Had A Ball je album izdat za Kopenhagen Records, a snimljen je uživo sa Klüvers Big Bandom, s kojim je obradila svoje najznačajnije pjesme.
Bitno je napomenuti da je Cӕcilie udružila snage sa vodećom norveškom jazz umjetnicomSilje Nergaard i švedskom Rigmor Gustafsson na albumu koji je snimljen kao projekat danskog Radio Big Banda nazvan Jazz Divas of Scandinavia, objavljen za EMI Records.
Pored turneja u Danskoj, Švedskoj, Nemačkoj, Austriji, Bugarskoj i Češkoj, Cӕcilie Norby potpisala je ekskluzivni ugovor sa izdavačkom kućom ACT, za koju izdaje najnoviji albumArabesque (2010). Arabeska je posebna priča kroz koju nas Cӕcilie vodi zajedno sa skandinavskim velikanima kao što su Bugge Wesseltoft i Lars Danielsson.
Godina 2010 je takodjer godina u kojoj je Cӕcilie Norby primila visoko cijenjenu nagradu "IFPI Honorary Award”.

Your path is free to walk



Džez varijacije na temu mogu biti raznovrsne i na poseban način bogate. Put kojim nas vodi Cӕcilie Norby svakako nam pokazuju svu osebujnost mašte i sopstvenoga unutarnjeg svijeta u koji nas je s povjerenjem pustila. Puteva je uvijek mnogo, i nekad je u životu teško odabrati pravi, no, njen put ne nosi teret tih dilema, niti za nju samu, niti za one koji je slijede. S njom smo i sigurni i slobodni, tako da bez bojazni... šetnja može da počne. Uživajte.

Nouvelle Vague, New Wave et Bossa Nova

Nouvelle Vague je francuski muzički sastav čiji su osnivači muzičari Marc Collin i Olivier Libaux. Njihovo ime je igra reči, što znači "novi talas" na francuskom, i "bossa nova" (novi trend) u Portugalliji. To se odnosi istovremeno na novi talas 60-ih godina kultnog francuskog filma čije su naslovne teme i reinterpretirali u stilu bossa nova manira.
Na svom prvi albumu izdatom 2004 jednostavno nazvanom Nouvelle Vague sastav donosi klasične numere New Wave, ali ih izvodi u novom aranžmanu (bossa nova style). Na realizaciji učestvuje čitava plejada pevača iz Francuske, Brazila i Njujorka kako bi izneli kvalitetno zahteve koje pred njih stavljaju jedan XTC, Modern English, The Clash, Joy Division, Tuxedomoon… Jedinstveno izvodjenje i kvalitet koji su ponudili uveliko su izneli moćni ženski vokali koji su izvodili pesme na sebi svojstven autentičan način.
http://i.imgur.com/INTMYxQl.jpg
Koncept je odmah bio prihvaćen od brojne publike širom sveta koji su ponovo došli u priliku uživati u hitovima osamdesetih ali sada u novom maniru. 2006 godine izdaju novi, drugi po redu album, Bande A Part (Bande à dio), koji uključuje verzije "Ever Fallen in Love (With Someone You Shouldn't've)" by Buzzcocks, "Blue Monday" by New Order, "The Killing Moon" by Echo & the Bunnymen, "Don't Go" by Yazoo and "Heart of Glass" by Blondie. Album nailazi na veliko odobravanje muzičkih sladokusaca i ubrzo dostiže zamašnih million prodatih nosača zvuka.
Mnoga imena iz sveta muzike su sa velikom simpatijom gledali na kreacije ovog sastava i izrazili želju da i sami uzmu učešće sto je i iniciralo vodje projekta (Marc Collin Oliviera Libaux ) na logičan korak prihvatanja saradnje. Rezultat je treći album nazvan jednostavno "3 Nouvelle Vague" na kome gostuju legendarna imena kao sto su Ian McCulloch (Echo&the Bunnymen), Terry Hall (Specials/Fun Boy Three), Barry Adamson (Magazine) i drugi. U decembru mesecu prošle godine objavljuju Best of 2010 kompilaciju u dve verzije. Na prvom CD-u donose nam petnaest numera, dok drugi sadrži i retke do tada neobjavljivane numere.

Ruska devojka - Ženja Ljubič (Jenia Lubich)

http://i.imgur.com/eOnw7edl.jpg
Ženja Ljubič piše i peva na ruskom, engleskom i francusko. Još sa dvanaest godina je pohadjala klasičnu muzičku školu - solo pevanje, a 1998 je dobitnica laureate za najbolji vokal na festival u St. Petersburgu. Kasnije je nastupala sa repertoarom klisičnih kompozicija u Finskoj I Madjarskoj. 2000 godine polazi na studije na Smolny College of Liberal Arts & Sciences (St.Petersburg, Russia) and Bard College (New York, U.S.A. Sve vreme Ženja mnogo nastupa u televizijskim i radijskim emisijam i njena pesma "Ville de France" izlazi na CD kompilaciji "Nu lounge" (Moskva, 2006) u društvu sa De-Phazz, VFSix i Incognito. Iste godine Ženja učestvuje na festivlu "Baltic Stars" čiji je pokrovitelj bio I.B. Records na kome osvaja prvu nagradu – i kao predstavnica Rusije u avgustu 2007 peva u Holivudu (Hollywood) na Svetskom festivalu scenskih umetnosti "World Stars" (World Championships of Performing Arts ) gde biva kao vokal nagradjena prvim mestom za pevanje vlastite pesme (medal of a "WCOPA") i sa dva druga za scenski nastup.
U maju 2008 godine u St. Petersburg gostuje Ženjin omiljeni muzički sastav Nouvelle Vague, nakon koncerta njihov producent Marc Collin preslušava Ženjin demo CD, nakon čega za kratko vreme joj šalju ponudu da dodje u Pariz i uzme učešće u projektu.
Rezultat ove saradnje na obostrano zadovoljstvo su dve pesme ("Aussi belle q'une balle" и "Marooned") koje izvodi Ženja objavljene na njihovom trećem albumu Nouvelle Vague "NV3". Njihova saradnja se nastavlja u kontinuitetu i ona nastupa u muzičkom sastavu Nouvelle Vague u Francuskoj, Belgiji, i Kanadi u projektu - Les Francofolies, koji se održava u francuskim govornim područjima, potom i na "Nu Note" festival u Rusiji, Francuskoj, Finskoj, Turskoj etc.
Počevši od zime 2010 Ženja se posvećuje solo projektu i uglavnom nastupa sa svojim pesmama. U proleće daje intervju za South American radio – Radionica gde priča o svom bavljenju muzikom u kome pominje i saradnju sa francuskim sastavoma Nouvelle Vague, u etar biva puštena njena pesma

"Russian Girl"

i "Way out" nakon kojeg je poziva na gostovanje Stas Berezovsky (Radio Maximum, Moskva) koji pušta u etar pesmu "Galaxy". Trenutno radi na svom debitnskom albumu na kome će se naći i pesma Galaxy (Galaktika), autobiografska numera napisana u decembru 2008 godine.Kad tvoj neko prestane da te voli, duše se udalje kao dve galaksije.
Nouvelle Vague je definitivno osvojio svet svojim autentičnim bossa nova obradama punk i new wave klasika. Učesnica francuskg projekta je i vrlo svestrana mlada petersburska umetnica Ženja Ljubič (Jenia Lubich/ Женя Любич) sjajan vocal ali i tekstopisac i kompozitor koja je na osebujan način pokazala da je muzika dijalog harmonije sa samom sobom.
Poslušajte čime nas to zapljuskuje kosmos.
Белый снег за окном заметал
томнату подомнить
а потом ты заидёш ка мне
на минуту кажется
Земля кружится каждий раз
кагда я сматрю на тебя
и в тваих глазах я нахажу
прастранства касмоса
Из другой галактики
воды Антаркти
ты меня сейчас бросаеш
не меня я тактику
пачему так легхко
так далеко ты упливаеш
Падажди, пажалыста не спеши
об на меня посмотри
выдиш лы я ещо любю тебя
на дваих хватат с головой
можна утонуть
Ну скажи, что теперь не так
продолжись как нибудь
Из другой галактики
воды Антаркти
ты меня сейчас бросаеш
не меня я тактику
пачему так легхко
так далеко ты упливаеш
Холадна, слишком холадна
я дражу, я едва дышу
я прашу ты только разреши
ну пазволь мне сагреть тебя слишыш
ты малчиш и не надо слов
я малчу, ну тебя паражать что мы не смагли
прамалчат до самого утра

Reference:

Diana Krall – dzez pijanistica i najljepsi dzez vokal

Diana Krall je, bez sumnje, velika džez diva; sjajna pijanistica i fantastični ženski vokal kojim se okitila džez scena današnjice. Diana je žena sa izraženim senzibilitetom za lijepo, nježno i ženstveno. Dakle, osoba koja je u svu kreativnost i ljepotu muzike, kao umjetnosti, utkala svoju ličnost.

Diana Krall - kratka biografija

Rodjena je 16. novembra 1964 u Nanaimo, Britanska Kolumbija, Kanada. Njen otac je uobičavao svirati klavir po kući, a majka je pjevala u horu. Odatle svakodnevni kontakt sa muzikom, još od ranih dana njenog djetinjstva. Odrasla je upijajući muziku, koja je, ujedno, i odredila njen životni put. Sama je počela svirati klavir u dobi od četiri godine, a sa petnaest je počela svirati džez u lokalnom restoranu. Studirala je na Berklee College of Music u Bostonu, nakon čega se preselila u Los Angeles i nastavila studije sa basistima Ray Brownom i Johnom Claytonom, a tu su bili i bubnjar Jeff Hamilton, kao i pijanist Jimmy Rowles. Upravo je Rowles uvjerio Dianu, koja je već bila odličan pijanista, da se fokusira i na pjevanje, da pokaže i svoje glasovne mogućnosti.
Do kraja devedestih godina, Diana se preselila u New York i počela nastupati sa triom. U Kanadu se vraća 1993.godine da bi objavila svoj prvi album pod nazivom Stepping Out.
Od prvog albuma do danas, ona može da se osvrne na više nego zvjezdanu karijeru. Devedesete godine donose izvrsne albume: Only Trust Your Heart i All for You: A Dedication to the Nat King Cole Trio (1995) i Love Scenes (1997).
Godine 1999 potpisavši ugovor sa Verve, njena je karijera doživjela uspon: albumom When I Look in Your Eyes (1998) osvojila je nagradu GRAMMY® za najbolji džez vokal, čime je album postao prvi džez disk nominovan za Album godine u posljednih dvadeset i pet godina.
Album The Look of Love (2002) bio je bestseller broj 1. u SAD i five-time platinasti album u Kanadi.
Godine 2004. objavljuje album The Girl in the Other Room, što je bio prvi album gdje su u fokusu njene lične pjesme. Na ovom albumu se nalazi šest pjesama koje je napisala zajedno sa mužem Elvisom Costellom.
Sljedeća godina obilježena je albumom Christmas Songs, koji se, također, pokazao kao jedan od najboljih bestsellera. A uspjeh albuma From This Moment On (2006) poklopio se sa rodjenjem Dianinih blizanaca.
Nižući tako uspjeh za uspjehom, dolazimo do albuma Quiet Nights, koji je proizvod Dianinog istančanog osjećaja za Brazil i bossa nova stil. Diana Krall je ovim albumom pokazala da se ne stidi pokazati svoju senzualnost. Za ovaj album sama kaže da su to ljubavna pisma za njenog supruga, odnosno da se radi o jednom vrlo intimnom i romantičnom albumu.
Diana Krall je umjetnica koja je prodala više od šest miliona albuma u SAD i više od 15 miliona albuma širom svijeta; također, ona je prodala više albuma nego ijedna druga džez umjetnica tokom devedesetih godina i dalje. Magazin Billboard je 11. decembra 2009 godine proglasio Dianu Krall za drugog džez umjetnika decenije (2000-2009) kao jednu od najprodavanijih džez umjetnika svoga vremena. Osvojila je tri Gremi nagrade i osam nagrada Juno.

Šetnja po baršunastim oblacima snovidjenja

Ovo je samo dio brojnih činjenica koje govore o sjajnoj karijeri i muzičkom razvoju talenta kakav je Diana Krall. Medjutim, njena muzika i njen glas su ono što plijeni publiku. Priče kroz koje nas Diana vodi su kao šetnja po baršunastim oblacima snovidjenja, odnosno prelazak preko horizonata ovozemaljskog. Svojim veličanstvenim melodijama, ona nas izdiže do neslućenih emocija, kojih često nismo ni svjesni sve dotle dok nas njen glas ne ponese u sferu koja je uvijek iznad - iznad svakodnevnog, iznad svih uobičajenih prosjeka, iznad naših intimnih granica i iznad najosebujnije ljubavi koju smo proživjeli. Sa Dianom je njena publika uvijek korak ispred – suptilno i duboko, s uzvišenim osjećajem pravoga i, nadasve, „svoga“ puta.
Upravo tako sam doživjela i ovaj poklon koji dijelim sa vama: prekrasnu interpretaciju pjesme „Gantle rain“ i jednako tako savršen video uradak. Ima li ljepšega dara u ovu zlatnu jesen? ; )

Nu-Jazz


Nu Jazz je kovanica koju čujemo prvi put u drugoj polovini devedesetih godina, a odnosi se na muziku koja kombinuje džez elemente sa drugim muzičkim stilovima, kao što su fank, soul, elektronska i dens muzika. Često se piše kao nü-jazz, NuJazz, ili pak elektronski jazz, elektro-džez, e-džez, jazztronica, džez house, phusion, neo-jazz ili future jazz.
Radi se o stilu u kojem se, u osnovi, nalaze kombinacije tradicionalnih džez tekstura, a ponekad i džez instrumenata sa savremenom elektronskom muzikom, u slobodnoj improvizaciji. Ovako strukturirana muzika zaista može prerasti u mnoštvo zvukova i može u velikoj mjeri da varira od umjetnika do umjetnika. Nu-jazz, dakle, može da sadrži prelomljene ritmove, atonalnu harmoniju i improvizovanu melodiju.
Ova se muzika kreće od prelivanja živih instrumenata u house džez, što se vidi iz primjera francuskog St. Germaina, njemačke Jazzanove i Fila Brazillia iz Velike Britanije. Više bendova improvizuje džez sa elektronskim elementima, kao što to upravo čini i britanskiCinematic Orchestra, a tu su i norveški pioniri, začetnici future-jazz stila: Bugge Wesseltoft, Jaga Jazzist, Nils Petter Molvær i drugi. Takodjer, treba spomenuti da jeMatthew Shipp, na primjer, predstavio i stilove kao što su “jazztronica” ili "electro-jazz".
Uz svu navedenu šarolikost ovoga pravca, činjenica je da su Nu Jazz instrumentalni rasponi - od tradicionalnih do eksperimentalnih, učinili džez melodije ponovo svježim, odnosno da su donijeli nove ritmove i predstavili drugačiju formu džeza.
Nu-jazz je mnogo smjelije zašao u teritorij elektronske muzike nego njegov bliski rodjak acid jazz. Acid jazz uglavnom je radije bliži funk, soul, ritam i bluz muzici. Javnost je, medjutim, pomalo zbunjena groove džez stvaraocima, kakvi su Groove Collective ili Pamela Williams, čijim se uradcima zamagljuje razlika izmedju stilova.
To je dokaz žanrovske hrabrosti iz koje vidimo kako je džez uspio nadživjeti mnoge "faddish"muzičke trendove u nastajanju. Suština džeza je njegova izrazita sposobnost da se uplete u druge stilove, a da pritom zadrži svoju originalnost, svoju izvornu ideju i kvalitet. I ne samo to, džez je svojim improvizacijama „u trenutku“ uspio da se razvija i unutar sebe, što pokazuje mnoštvo varijanti koje su se tokom godina pojavile.
Gary Giddins, kritičar za The Village Voice, koji je napisao nekoliko knjiga o džez muzici, kaže da se ono što se dešava sa džez i elektronskom muzikom ne razlikuje od onoga što je dvadesetih godina radio Louis Armstrong, kada je počeo da svira „Tin Pan Alley” pjesme na svojoj trubi.
Džez je imao veoma razvijen odnos sa popularnom muzikom od početka. Ideja da bi džez mogao otići u nekakvu čauru i praviti se da nema ništa sa svijetom je uvijek samouništavajuća. Meni je drago vidjeti džez muzičare koji se kreću i u drugim područjima.
Gary Giddins u intervjuu datom Stivu Greenleeju, Boston Globe, 2/17/2002

Osvrt na putanju nastanka nu-jazz stila

Nu Jazz je izronio iz upotrebe elektronskih instrumenata od strane sjajnih zvjezda kakvi su bili Miles Davis, Herbie Hancock i Ornette Coleman. Ova je pojava karakteristična za produkciju sedamdesetih godina. Hancock je ranih osamdesetih godina saradjivao sa Billom Laswellom, posebno na albumu Future Shock, time učestvujući u izgradnji stila koji inkorporira elektro i hip-hop ritmove.
Počev od kasnih osamdesetih godina, mnogi hip-hop muzičari radili su u stilu jazz rap-a, a medju njima: Gang Starr, The Roots, A Tribe Called Quest i Nas. Takodjer, tih godina, mnogi house muzičari su crpili inspiraciju iz džeza, posebno post-bop i jazz funk pravaca.
Sredinom devedesetih i početkom dvijehiljadite, muzičari koji pripadaju tzv. „downtempo“ sceni, medju kojima su St Germain, DJ takemura, Perry Hemus i Jazzanova, počeli su da zalaze mnogo dublje u džez. U istom periodu, „Intelligent dance music (IDM)” producenti, medju kojima su najpoznatiji Squarepusher i Spring Heel Jack; a kasnije London Elektricity i Landslide Skuarepusher – pokazali su slična interesovanja prema džezu. Takodjer, taj uticaj nije zaobišao ni tehno muzičare, kao što su Laurent Garnier, Carl Craig i njegov Innerzone Orchestra projekat, koji su se opet na svoj način dotakli Nu Jazz-a. Neki umjetnici, kao pripadnici digital hardcore i breakcore scene, posebno Alec Empire, Nic Endo i Venetian Snares, su istraživali one teže, bučnije varijante ovoga stila. Deceniju kasnije, dubstep producenti, na primjer, Boxcutter, istraživali su elektronski džez.
Iako su djelovali uglavnom pod okriljem tradicionalnih oblika džeza, pijanista Bugge Wesseltoft i trubač Nils Petter Molværsu poznati su po svojim improvizacijama u Nu Jazz stilu. The Cinematic Orchestra je takodjer poznat po tome što je tradicionalnom džez zvuku, pripojio elektronske elemente.
St. Germain, nosilac Nu Jazz stila, prodao je milion i po primjeraka svog albuma Tourist, što je album učinilo naprodavanijim džez albumom u Sjedinjenim Američkim državama. St. Germain je ustvari umjetničko ime Ludovica Navarre, koji se smatra začetnikom tzv. „French Touch“, nove elektronske francuske muzike; Navarre je postao neosporna i visoko uvažena referenca kada je ovaj oblik džeza u pitanju, kako na domaćoj tako i na medjunarodnoj muzičkoj sceni.

Izdavačke kuće

Thirsty Ear je izdavačka kuća koja se bavila izdavaštvom muzičkih ostvarenja Nu Jazz umjetnika (William Parker, Antipop Consortium, Tim Berne, Meat Beat Manifesto, Sex Mob, Nils Petter Molvaer, Matthew Shipp, Craig Taborn, DJ Spooky i Spring Heel Jack).
Nu Jazz je često povezivan i sa Ninja Tune, nezavisnom izdavačkom kućom, time što su neki umjetnici snimali za njih. Umjetnici s potpisom Ninja Tune, kao izdavača, su, na primjer: The Cinematic Orchestra, Funki Porcini, The Herbaliser, Jaga Jazzist, Pest, Skalpel i Up, Bustle and Out.
***
Za mnoge je i danas nejasna granica izmedju acid i nu-džeza; uprkos isprepletenosti muzičkih stilova postoji slaganje oko jednog - a to je da nu-džez nosi vlastiti kvalitet, krajnje nonšalantno; istovremeno, i konstantno, koketirajući sa drugim stilovima, ne zadržavajući se previše dugo ni na jednom. Nu-Jazz cijelo vrijeme svoga postojanja šeta po tankom rubu; poput cirkuzanta na žici, lagano se smješkajući publici ispred sebe, i onoj s jedne, i onoj s druge strane. Mora se priznati - nimalo lak zadatak, ali u ovom slučaju, modus za kojim je nu-džez posegnuo kao za svojim “životnim opredjeljenjem”, što, svakako, treba poštovati.

Jazz i njegovo vreme


Posle Prvog sv. rata, bela Amerika je prihvatila novi način života, i film, Brodvej, plesne sale, džez bendovi, su se vremenom pretvorili u profesionalnu industriju zabave, koja je postala jedna od najvažnijh institucija Amerike. Džez je viđen kao vodeći duh novog životnog stila, i period od 1920. godine, do kraha berze je nazvan era džeza.
Džez se nije proširio Sjedinjenim Americkim Državama zahvaljujući svojim umetničkim vrednostima, već kao deo korenitih društvenih promena, koje su zahvatile Ameriku izmedu 1890. i 1920. godine. Dotadašnje shvatanje, uvrežena američka etika napornog rada i emocionalne suzdržanosti, počela je da se povlači pred novim idealom, kojim se naglašava i koji smatra prihvatljivim kao način života i ličnog blagostanja, zadovoljstvo i samoizražavanje.
Ovakvo novo razmišljanje dovelo je do otvaranja i razvoja novih kulturnih i zabavnih ustanova, poput plesnih sala, kabarea, pozorišta i raskošnih restorana. Ovakve ili slične ustanove su postojale već dosta dugo, u ne preterano elegantnoj formi, u siromašnim ilegalnim četvrtima Nju Jorka, San Franciska i afro-američkim getima, ali početkom 20. veka napuštaju podzemlje i prihvata ih srednja klasa belaca.

Vreme prohibicije

Dvadesetih godina je donet Zakon o prohibiciji, kojim je zabranjena prodaja alkohola. Neki su se pobunili protiv ovog zakona iz jednostavnog razloga - nisu mogli da se odreknu alkohola, ali su se neki intelektualci, i uopšte mladi ljudi, zapravo pobunili protiv zastarelih, represivnih visokomoralnih viktorijanskih zakona.
Za hrabre i snalažljive, prohibicija nije predstavljala nezgodan zakon, vec izazov, jer je počelo krijumčarenje alkohola, tajna prodaja, i lude polu-tajne zabave gde su se igrali čarlston i fokstrot, uz točenje pića, koje su posećivali opasni muškarci u odelima na pruge u društvu prelepih dama, a džez muzika je bila odlično uklopljena u sve to. Ovaj period se smatra kao prilično divalj i razuzdan, u kojem je sve bilo podređeno uživanju.

Jazz i politika

Čikago i pogotovo, Nju Jork, bili su u ovom periodu središta koja su okupila najbolje džez muzičare. Džez je postajao deo masovne, industrijske kulture, a taj proces je često bio praćen kontradiktornostima. Za afro-američko društvo, džez je služio kao sredstvo za izgradnju zajednice i kulturne identifikacije. Postao je ujedinjujuci faktor, simbol rasne solidarnosti. Politika i muzika su u ovom periodu bile povezane. Postoje podacti da su, tokom dvadesetih godina, levičarske organizacije poput African Blood Brotherhood i United Negro Improvement Association Markusa Garvija, sponzorisali bluz i džez muzičare, kako bi ih podstakli da podrže njihove ciljeve.
Džez se pojavio u periodu kada su Amerikanci redefinisali svoja shvatanja o kulturi, i bio je potpuno suprotan dotadašnjem shvatanju kulture koji se poistovećivao sa prefinjenošcu, otmenošcu. Visoka kultura mogla je biti produkt pripadnika isključivo bele rase ili Anglo-saksonaca, nikako pripadnika Afro-američke zajednice, koji su i po frenološkim dokazima, bili manje sposobni od belaca. Prvi svetski rat je doneo velike promene u američkom društvu.
Dotadašnja neprikosnovena WASP (White Aglo Sakson Protestant) zajednica pretrpela je priliv jevreja i drugih belih etničkih zajednica, a Afro-amerikanci su postajali sve vidljiviji deo američke urbane zajednice i sve su glasnije tražili svoja politicka prava. Mlada (bela) populacija, oba pola, odbacivala je rigidne Viktorijanske moralne norme, odbacivali su propovedano seksualno uzdaržavanje, što se smatralo uticajem crne kulture. Džez je postajao sve prihvaćeniji, Afro-amerikanci su ušli u modu, otvarani su noćni lokali samo za belce, sa crnačkim ambijentom. Maršal Sterns, istoricar džeza, je opisao predstavu kojoj je prisustvovao u Cotton Club, u Harlemu.
Opisao je scenografiju koja je predstavljala džunglu, divljake iz džungle kao protagoniste predstave, i belu, plavokosu boginju koju treba da spasu ili pojedu (u zavisnosti od uloga). Ovakvo predstavljanje pripadnika crne rase nije bilo pitanje umetnosti i inspiracije reditelja, scenografa i kostimografa, već mišljenje prosečnog čoveka da je čovek tamne kože divljak, primitivac, proizvod džungle, koje su neki antropolozi pokušali naučno dokazati i potvrditi.

Krah berze

Kraj dvadesetih je obeležio krah njujorške berze, takozvani "crni utorak" 29. oktobar 1929. godine. To je bila najava jednog lošeg perioda, duboke ekonomske krize, koju je pratio nagli skok nezaposlenosti, koja je trajala pet godina. "Velika depresija" je razbudila maštu amerikanaca, beg od stvarnosti je bio, na neki način, potreba, nužnost da bi se preživeo taj period, dan po dan. Pojavljuju se zvučni filmovi i filmovi snimani u tehnikoloru - u tri boje. Film The Jazz Singer 1927. god. u ovom periodu je doživeo veliki uspeh, prikazivao se u preko 1300 sala širom SAD.
Tridesetih godina osnivaju se veliki džez ansambli, počinje "big band" era. Klasičnim sastavima ranog džeza i regtajma, postepeno su dodavani duvački instrumenti. Ovakvi orkestri svirali su u velikim pozorištima i plesnim dvoranama. Ekonomska kriza je direktno doprinela razvoju ovakve pojave, jer je muzika uz film bila vid borbe, protiv teške svakodnevice.
U istraživanju i objašnjavanju porekla i nastanka džez muzike, stigli smo do tridesetih godina dvadesetog veka, i tu bismo se mogli zaustaviti, što se tiče ovog fenomena u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dizzy Gillespie – Bebop džez

Bebop kao obilježje četrdesetih godina dvadesetog vijeka, novi je džez stil koji stoji upravo nasuprot muzici velikih bendova. Kao što smo ranije istakli, manji sastavi stvaraju veće mogućnosti za solo izvodjače. Bebop karakterišu izrazi nepravilne dužine, čineći tako ovaj muzički izraz drugačijim i zanimljivijim, ali s druge strane, istovremeno i nepodobnim za ples, za razliku od muzike velikih bendova.

Gillespie - otac tipičnog bebop zvuka

Razvoj bebopa u velikoj se mjeri pripisuje trubaču pod imenom Dizzy Gillespie, kao i alt saksofonisti Charlie Parkeru (Dizi Gilespi i Čarli Parker). Ovdje moramo spomenuti 1941godinu kada su neformalno počeli da sviraju zajedno, pored Gilespija i Parkera i kontrabasista Milt Hinton, pijanista Thelonious Monk i Kenny Clarke, bubnjar.
Jedinstveni stilovi Gilespija i Parkera doprinijeli su razvoju tipičnog bebop zvuka. Njihovi eksperimenti sa protivrječnim zvukovima i specifičan oblik melodija, stvorili su novi val kojim je džez potekao. Za razliku od redovnih fraziranja, koje karakteriše velike bendove, Gilespi i Parker često rade neregularne izraze za neparne dužine uz kombinaciju pojedinih swing ritmova. Medjutim, vrlo je malo dokumentovane evidencije o njihovim ranim radovima do 1944 godine.
Trubač iz Južne Karoline Džon "Dizi" Gilespi, takodjer se ostvario i kao tekstopisac, bio je angažovan 1939 godine od strane Cab Calloway orkestra, gde je i razvio stil koji je bio pod velikim uticajem Roy Eldridga (a posebno u njegovoj Pickin' the Cabbage, 1940). Godine 1942 pridružio se Earl Hinesu, gdje je 1943 svirao zajedno sa Čarli Parkerom i pjevačicom Sarah Vaughan; tu je počeo da prikazuje mnogo više svoj lični stil, da širi svoje navike improvizacije novim akordima mijenjajući melodiju na gotovo manični oblik umjetnosti okrenuvši dinamiku muzike u samu suštinu džeza, a na račun intimnosti (ponekad zamenjuje ranije ritmove prizvukom melodrame i euforije). Gilespijevu A Night In Tunisia, pjesmu nastalu 1942 kao Interlude, prvi je put izvela Sarah Vaughan, da bi pjesma kasnije postala planetarno popularna.
Godine 1944, Dizi Gilespi kvintet, koji čine Max Roach na bubnjevima, Oscar Pettiford na basu, a kasnije i Charlie Parker, počinju nastupati u Njujorku, u "Onyx Club"-u. To je bio prvi put da je riječ "Bebop" upotrijebljena za promociju benda.
Gilespi je prvi pravi i veliki snimak napravio u januaru 1945 godine, i to u sekstetu baziranom na klaviru, gdje je Trummy Young svirao trombon, Pettiford bas i Don Byas tenor umjesto Parkera. Ovim je snimkom Gilespi pokazao svu spretnost u primjeni specijalno komponovane muzike gdje je vješto kombinovao novi bebop zvuk sa klasičnim swingom.
Još jedan sekstet, u kojem se nalazi i Dexter Gordon, kao i pijanista Frank Paparelli snimio je Blue 'n' Boogie februara 1945. Nova je estetika u potpunosti implementirana u nove pjesme, uglavnom komponovane od strane Gilespija, a snimao ih je All Stars. Godine 1945 Gilespi formira svoj bend, koji je trajao do 1950. Hitove poput Things to Come (juni 1946) aranžirao je Gil Fuller.
Gilespi bend bio je i pionir Kubanskog bopa, novog žanra nastalog vjenčanjem izmedju kubanskih ritmova i bebopa. Gilespijeva povezanost sa kubanskim Congo sviračem Chano Pozom rezultirala je pjesmom George Russell-a Cubana Be Cubana Bop (decembar 1947), što je vjerovatno prva snimljena modalna improvizacija. Gilespijeva ritam sekcija 1947sastojala se od sljedećih članova: John Lewis, Milt Jackson, Kenny Clarke i Ray Brown, koji će uskoro formirati Modern Jazz Quartet.
Gilespi je sa svojim kvartetom napravio prilično zapaženu karijeru, da bi se docnije okrenuo više ka tzv. Third stream muzici, koja se pojavljuje 1957 godine. Radi se o sintezi klasične muzike i džeza, a improvizacija, kao ključni element džeza, koja je daleko rjedja u klasičnoj muzici, sada postaje vitalna komponenta Third stream pravca. Ovo je donekle bio logičan slijed stvari kada je Gilespi u pitanju, a nakon što je splasnuo onaj prvobitni val oduševljenja bebopom.
Kasnije Gilespi saradjuje sa argentinskim pijanistom pod imenom Boris "Lalo" Schifrin, koji je za njega komponovao Gillespiana Suite (novembar 1960) i The New Continent (1962), dok je pjesma Perception, iz maja 1961 godine komponovana od strane tromboniste James "J.J." Johnsona.
U svom muzičkom opusu Gilespi je svirao sa velikanima kao što su Ella Fitzgerald, Duke Ellington, Lionel Hampton, Earl Hines, Billie Holliday i dr.
Sjajni trubač, koji je obilježio bebop džez period rodjen je 21. oktobra 1917 godine (Cheraw, South Carolina), a umro 6. januara 1993 godine (Englewood, New Jersey). Talenat koji je danas i uzor i inspiracija brojnim džezerima.

Bebop – džez stil, četrdesete godine XX vijeka

Pojava sving ere izgledala je svima opčinjavajuća, i izgledalo je da će trajati cijelu vječnost. Sving je donio priznanje džez muzike u cijelom svijetu, pa čak i izvjesno imitiranje od strane klasičnih kompozitora. Ali, bez obzira na to što su zaista veliki bendovi dali jak zamah razvoju džeza, oni su, s druge strane, uticali i na negativan imidž džez muzike. Kritičari su znali biti često na kraj srca, pa su za džez pisali da je postao "ples ludosti", oblik lagane zabave, mogućnost za muzičku karijeru čak i za one muzičare koji su daleko od ozbiljne profesionalnosti; džez je označavan i kao industrija, a ne umjetnost, čiji je jedini cilj bio da se proda mnogo ploča, jer prodaja velikog broja ploča postala je novi trend, odnosno način da se postane bogat.

Sving je, dakle, muzika koja je propratila Drugi svetski rat, i to na način da je postala svojevrsni izduvni ventil, pomoću nje trebalo je otjetari ljutnju i strah. Ova, tzv. psihološka revolucija, bila je način da se za sebe prisvoji izvjesna stabilnosti u vreme visoke nestabilnosti i svakodnevnih životnih rizika.
I tako se dešava izlazak ploče Coleman Hawkinsa, 1939 godine, pod nazivom Body and Soul. Ta je ploča imala presudan uticaj na radjanje bebopa. Hawkins je ustvari tom pločom postao uzor mnogim mladjim džez muzičarima, medju kojima je daleko najznačajniji bio Charlie Parker.
Tada se na sceni dešava vrtoglavi pad popularnosti velikih bendova, kao i oživljavanje pop muzike, koja u biti favorizuje disidente u okviru džez muzike, koji su bili protiv komercijalne prodaje zagovarane od strane velikih bendova. Ovi izolovani intelektualci publici su ponudili novu muzičku poruku, koja je potpuno neovisna od ukusa širokih masa. Bebop muzičari započeli su obnovu i tematskih materijala, daleko od pop tema, sada preferiraju bluz teme iz prošlosti, odnosno okreću se ponovo prema originalnim džez kompozicijama, sa svom njihovom porukom „slobode“. Oni su označili i povratak ka malim klubovima i malim ansamblima, odnosno vraćanje od velikih bendova ka malim combo bendovima. Novi val muzičara obelježio je napredovanje ka jednom mnogo više ličnom, vrlo intimnom i iskrenom obliku muzike. Bebop je sve više postajao oblik tzv. "privatnog" izražavanja. Bebop je postaomuzika za slušanje, za razliku od ranijih žanrova džeza, koji su označavani više kao muzika za ples.
Džez muzičari i jesu, prije svega, zabavljači. Ali, sada su postali i istraživači, čak i naučnici. Umjesto da svira ono što je prirodno, bebop improvizator sada pokušava da svira ono što nije prirodno. Bebop je potpuno novi fenomen, i ne samo da nije nastavio razvijati do tada formiranu džez tradiciju, već je, naprotiv, predstavljao oličenje podrivanja te iste tradicije.

Bebop – strast za improvizacijom

Sam naziv žanra "Bebop" izveden je iz izraza "flatted fifth", kako se ustvari zove omiljeni muzički interval bebop muzičara. Radi se, dakle, o onomatopeji dvaju kratkih nota, tipičnih za kraj fraze. Akcenat leži na tome da je praktično ovaj interval bio omražen, da ne kažemo nedozvoljen, u dotadašnjim velikim džez bendovima. Naime, tzv. “flatted third” i “seventh” su bili omiljene note, ili "blue notes", ono što je predstavljalo note “par excellence”, ali “flatted fifth” nije bio popluaran ni u bluzu.
Jedini razlog zbog kojeg uopšte možemo govoriti o zamahu Bebopa, kao grani džeza, jeste da raniji koncept džeza i Bebop dijele zapravo istu instrumentaciju i strast za improvizacijom.
Odnos izmedju novih heroja i starih je bio više jedan vid otudjenja, a ne nastavak stečene baštine. Novi heroji su bili gitarista Charlie Christian, basista Boris Blanton (Duke Ellington's Band), saksofonista Charlie ParkerCab Callovai - trubač Dizi Gilespija, pijanistaThelonious MonkCount Basie - saksofonista Lester Janga, Luis Armstrong - saksofonista Dexter Gordona. Oni nisu bili nasljednici orkestara svojih gospodara: njima su dodijeljene, naizgled, sporedne uloge, no ipak su postali oličenje svojih bendova.
Jezgro bebop muzike ne nalazi se samo u formatu, već u onom egzistencijalnom raspoloženju koje je priču vratilo nazad na bluz. Bebop solista ujedno je i pjesnik i filozof, nije samo zabavljač. Tako su sinkope, koje bi trebalo da olakšaju ples, postale zastarjele. U izvjesnom smislu, bebop označava nestanak sinkopa, makar privremeni, iz džez muzike, čime dolazi do prenošenja džeza iz dvorana za ples u potkrovlje. To više nije muzika za mase, već muzika za elitu.
Bebop je strukturalno i emotivno složeniji nego sving. Njegova pojava pojačava rast jedne kolektivne svijesti o džezu u zajednici. Kao zaseban muzički pravac, ima popustljiviju strukturu, što je još jedan korak u progresivnu emancipaciju džeza. Ovaj stil naglašava nevažnost ritmičnog aspekta, a ističe emocionalnu snagu koju nosi solo. To smanjuje kompleksnost polifonih melodija i povećava značaj stila, te je tako bebop odnjegovao jedan novi krug melodičnih inovacija.
Bop fraziranje poigrava se sa ritmom, i to na način koji daje poseban smisao i pauzi izmedju dvije note. Ritam sekcija je pojednostavljena, više bazirana na bas i bubanj, tako oslobadjajući gitaru i klavir. Kako je rastao značaj basa (što se počelo dešavati sa Blantonom), bubnjevi su počeli da akcentiraju muziku, a ne samo da daju tempo. Ritam sekcije, koje su činile više tehnički dio ansambla, sada dobivaju novi stepen slobode. Upravo to slabljenje klasične ritam sekcije, stvara novi uzdržani koncept ritma, akcentiran vrlo dozirano, te tako dozvoljava solistima da "misle".
Disonance i nove tonske boje, uz neregularno fraziranje sa oduševljenjem su prihvaćene. Dok su veliki sving orkestri imali jasno postavljene muzičke aranžmane, bebop muzičari su bili puno slobodniji i skloniji improvizaciji. Većina bebop umjetnika posjedovala je virtuoznu izvodjačku tehniku. Muzičari više ne improvizuju varirajući samo melodiju, nego stvaraju slobodne, sjajne improvizacije na zadani harmonijski oblik. Još jedna novost koja se javlja u bebopu je jam session. To je slobodno, spontano improviziranje muzičara, obično više za lično uživanje, i obično bez šire publike.
Decenijama se džez muzika kretala u pravcu formiranja većih i većih orkestara. Bebop je napravio vrlo oštar zaokret prema manjim ansamblima i manje organizovanoj muzici, manje formalizovanoj. Uobičajeni bebop combo sastav imao je: saksofon, trubu, kontrabas, bubnjeve i pianino. Ovakav tip malog sastava imali su, tada vrlo popularni, Charlie Parker (saksofonist) i Dizzy Gillespie (trubač). Ovaj tip manjeg orkestra, ponekad je pojačavan dodatnim saksofonistom, gitaristom ili drugim duhačkim instrumentom, a vrlo rijetko nekim gudačim instrumentom.
Čak i izgled muzičara se dramatično promjenio - bop uniformu činili su: šešir, naočare i kozja bradica, a ne večernje odijelo kao u sving doba.
Tokom pedesetih godina džez je izgubio svoju dominantnu poziciju u izdavačkoj industriji. Uz velika odricanja, vrlo izražen trud i muzičara i izdavača, ipak je, u tom industrijskom smislu gubio popularnost.
Medjutim, džez je bio i ostao - muzika, umjetnost sama po sebi. Dok je publika nastavila da juri nove trendove, džez je stvarao sopstvenu ikonografiju. Bebop umjetnik je identifikovan sa onim kako izgleda, jer je način oblačenja ustvari bio način govora.

Bebop muzičari, buntovnici koji donose mir

Najpoznatiji predstavnici bebopa bili su: saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzy Gillespie i pijanist Thelonious Monk. Ali, ovaj period ostat će pamćen i po muzičarima kao što su: Cannonball Adderley, alt saksofon; Art Blakey, bubnjevi; Clifford Brown, truba; Ray Brown, kontrabas; Paul Chambers, kontrabas; Kenny Clarke, bubnjevi; John Coltrane, tenor saksofon; Miles Davis, truba; Sadik Hakim, pianino; Duke Jordan, pianino; John Lewis, pianino i brojni drugi.
Turbulencije koje je donio rat, implicirale su se i na muzičku scenu. Strah, nestabilnost, bijes, morali su naći način da se ispolje. Bunt koji prati teška vremena, manifestuje se i kroz muziku, te tako biva okidač za stvaranje novog vala, obilježenog prekidom sa svime što je smatrano ostavštinom „normalnog“, mirnodopskog vremena.
Ljubitelji bebopa, i sami po prirodi buntovnici, smatraju ovu fazu jednom od vrlo plodnih, ali svakako i vrlo značajnih za neke kasnije varijacije džeza, koje će obilježiti drugačije načine života i drugačije životne sudbine.

Smooth jazz


Koliko je slojevita džez muzika pokazuje i činjenica da je i pored razvijanja različitih stilova, vrijeme donosilo uporedo i eksperimentisanje u vidu podžanrova. Jedan od njih je i tzv. Smooth jazz, podžanr džeza nastao pod izrazitim uticajem R&B, fank, rok i pop muzičkih stilova (odvojeno, ili u pak u kombinaciji ovih stilova).

O karakteristikama Smooth džeza

Moramo se vratiti u rane sedamdesete godine kada se javlja jazz fusion pokret, čiji zagovornici nastoje spojiti instrumentalnu virtuoznost i improvizacije tradicionalnih džez tonova sa modernim, elektronskim senzibilitetom. Instrument koji postaje najčešće vezan za ovaj žanr je sopran saksofon, a važniji muzičari su bili: Grover Washington, Jr.; Ronnie Laws; Wayne Shorter i Nathan Davis; a tu je i meka legato električna gitara, i muzičari kao što su Wes Montgomery i Grant Green. Jazz fusion ansambli kao što su Spyro Gyra, Weather Report, Hiroshima i Bob James' Fourplay su bili i ostali od vitalnog značaja za razvoj ovog žanra.

U principu, smooth džez numere su tzv. downtempo, najčešće se sviraju u opsegu 90-105 BPM (Beats per minute); raslojene su; melodijom dominiraju instrumenti saksofon i gitara. Brojne kompozije koje su nastale kao smooth jazz nastale su kao instrumentali, medjutim, u radio formatu koji je bio vrlo karakterističan kada je smooth džez u pitanju, ove su kompozicije sadržavale i vokale.

Razvoj podžanra – Smooth jazz

Smooth džez se može pratiti od najmanje kasnih šezdesetih godina. Producent Creed Taylor je saradjivao sa gitaristom Wes Montgomeryjem na tri popularna snimka (1967 - A Day in the Life i Down Here on the Ground, te 1968 - Road Song) koji su se sastojali upravo od instrumentalnih verzija poznatih pjesama, kao što su: Eleanor Rigby, I Say a Little Prayer i Scarborough Fair. Tada je Taylor osnovao i svoj CTI Records.

Mnogi su džez izvodjači snimali za CTI Records, uključujući i Freddie Hubbarda, Chet Bakera, George Bensona i Stanley Turrentinea. Audio zapisi su radjeni pod budnim Taylorovim okom, i obično su imali za cilj pridobiti što je moguće više pop publike, te načiniti od njih nove jazz fanove. Modus kojim se koristio Taylor je sljedeći: u kompozicijama koristiti tzv. kitnjaste aranžmane u nizu sekcija, i mnogo jači akcenat staviti na melodiju nego što je tipično za džez.

Neki kritičari i ljubitelji džeza pokazivali su otvoreno svoju nenaklonost prema CTI Recordsu, ali generalno ne može se tvrditi da je Taylor napravio lošu procjenu. Naprotiv, kritičar Scott Yanow, na primjer, piše: "Taylor je napravio veliki uspjeh u balansiranju umjetničkog sa komercijalnim."

Od sredine do kasnih sedamdesetih godina, smooth džez je zaista postao komercijalno održiv žanr. A to je sigurno i zasluga umjetnika kakvi su bili: Earl Klugh, Lee Ritenour, Larry Carlton, Grover Washington, Jr., Spyro Gyra (sa poznatom pjesmom "Morning Dance"), George Benson, Chuck Mangione, Sérgio Mendes, David Sanborn, Tom Scott, Dave i Don Grusin, Bob James i Joe Sample.

Smooth džez grupe, odnosno pojedinačni umjetnici pokazuju tendenciju da sviraju svoje instrumente na izrazito melodičan način tako da su lako prepoznatljivi. Upravo ovoj kategoriji muzičara pripadaju: saksofonisti - Kenny G, David Sanborn i Art Porter, Jr.; gitaristi - George Benson, Marc Antoine i Peter White; kao i pijanisti - Joe Sample, David Benoit i Bradley Joseph. Neki izvodjači, kao što su Dave Koz, Bob James i Nathan East poznati su po svojim brojnim saradnjama sa velikim imenima smooth džeza.

Kada govorimo o značajnim smooth bendovima onda ne smijemo zaobići: Fourplay, Pieces of a Dream, Acoustic Alchemy, Airborne i The Rippingtons.

Medju poznatim ženama koje su obilježile smooth džez su svakako: Keiko Matsui, Joyce Cooling, Mindi Abair, Candy Dulfer, Sade, Brenda Russell, Pamela Williams, Regina Belle i Anita Baker.



Savremeni smooth džez

Razvoj savremenog urbanog džeza podrazumijeva i korištenje hip-hop aspekata. Ovaj stil je namijenjen publici koja inače rado sluša radio stanice, koje puštaju odredjenu mješavinu hip-hopa i R&B-ija. Medju muzičarima koji često sviraju ovakve forme džeza su: Dave Koz, Boney James, Paul Jackson Jr., Nick Colionne, Bobby Perry, Urban Jazz Coalition, Streetwize i dr.

Urbana džez muzika obuhvata umjetnike kao što su: Michael Lington, Brian Bromberg, David Lanz, Bobby Ricketts, Kim Waters, Daniele Caprelli, Ken Navarro, Walter Beasley i Peter White.

Dugo vremena smooth džez trpio je veoma oštre kritike muzičkih kritičara. Bilo kako bilo, ovaj se podžanr ipak nametnuo kao poseban, kao melodičan, pristupačan širokom krugu publike, lagan i dopadljiv upravo u svojoj jednostavnosti. Toj je jednostavnosti zvuka i bila upućivana najteža kritika svojevremeno, ali da je publika ipak ta koja odlučuje šta će da sluša i čemu će da se prikloni - pokazalo je vrijeme. Razlog tome, možda najbolje ilustruje doživljaj smooth džeza iz perspektive Shanon West, poznate urednice radio programa:

Smooth jazz definisala bih kao jedan mekši, blaži, više R&B zvuk koji se naslanja na elemente savremene instrumentalne muzike. Muzika koju opisuje sama riječ „Smooth“ za mene je: muzika koja nema granice, dubine ili površine... muzika koja je jednostavno prijatno neupadljiva. Smooth džez je muzika orijentisana na raspoloženje, a ne na numeru, samu po sebi... Zvuk koji, uopšte, možete puštati u bilo kojem okruženju gdje prosto ne želite da ljudi budu uzurpirani, odnosno smetani muzikom.
*Ref: http://www.smooth-jazz.de/ i wikipedia

Jazz/dzez - magicni zvuk duse

Jazz (dzez) kao noviji i specifican muzicki stil radja se krajem XIX i pocetkom XX vijeka u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Njegovi su korijeni u africkoj tradicionalnoj muzici.

Ovaj pravac prepoznatljiv je po upotrebi bluz nota, sinkopa, svinga, poliritmova i improvizacije. Često se za džez kaže da je sav satkan od improvizacije. Medjutim, upravo je improvizacija ono što odvaja džez od klasične muzike. Specifikum džez muzike, pa i same ove improvizacije, leži u činjenici da su džez muzičari bili često neobrazovani u muzičkom smislu, ali izrazito talentovani, što je džezu dalo dodatnu notu, notu topline, lične priče i njenog doživljaja u trenu, trenu kad se muzika i izvodi. Kreativnosti džez muzičarima nikad nije nedostajalo; smjelo i hrabro, znalački i tvorački znali su od običnog trenutka napraviti onaj za pamćenje.

Kako je dvadeseti vijek bio obilježen brojnim promjenama, odrazilo se to i na razvoj džez muzike. U početku se džez svirao po predgradjima i zabačenim barovima, daleko od ušiju publike istančanog sluha. Kao pravac, džez je pretrpio i brojne kritike zbog naglašene erotičnosti u novom zvuku koji je donio... da bi četrdesete godine donijele nove stilove namijenjene široj publici, što je bio ozbiljan ulazak džeza u svijet muzike koja je danas izuzetno cijenjena, muzike koja se sluša kako u koncertnim dvoranama tako i u jazz klubovima. Danas jazz zauzima značajno mjesto i u izučavanju na muzičkim akadamijama, pa čak i na specijalizovanim jazz akademijama.

Oko vremenskog okvira nastanka džeza istoričari su prilično saglasni, no, to nije slučaj kada govorimo o samom porijeklu riječi „jazz“. Jedni tvrde da je naziv proizišao iz imena izvjesnog Jasbo Browna. Drugi riječi „jazz“ dodijeljuju francusku etimologiju, i to na način da „jazz“ dolazi od riječi "Jaser" (brbljati), radi se, znači, o razgovoru, ali razgovoru među instrumentima. Meni lično, ovo drugo tumačenje je najdraže. Neki antropolozi pripisivali su mu i odredjeno seksualno značenje. Bilo kako bilo, svi oni koji su zavoljeli džez, zavoljeli su ga zbog slobode koju ovaj pravac oličava, a svakako ne zbog samog porijekla riječi. Jazz ne može stati u jednu nazor skovanu definiciju, niti ga se da tumačiti jezikom svakodnevnice, jazz je priča koja se da otkriti samo srcem.

https://farm1.staticflickr.com/148/432334050_2fb8984918.jpg
More of that Jazz by fabbio, on Flickr

Istorijski razvoj džez muzike

Vratiti se korijenima nastanka džez muzike, uvijek je nekako teško, obzirom da je poznato da postoji odredjena veza ove muzike sa porobljavanjem afričkog naroda koji je radio na američkim plantažama. U periodu od 1890. do 1910. u Nju Orleansu, SAD, nastaje novi muzički pravac. Nju Orleans je zbog svog povoljnog geografskog položaja bio jedna od najvećih luka u koju su uplovljavali brodovi koji su prevozili porobljen afrički narod. Afrička tradicionalna muzika pod uticajem lokalnog folklora i muzike, izvođena na evropskim instrumentima dobila je naziv džez. Mnogi će reći da odatle i dolazi taj, ponekad, tako plačljivi, tužni ton koji nalazimo u džez numerama, ton obavijen bolom istrgnutim sa dna srca. Svoju kulturu, dio domovine ipak su sačuvali u jednom novom obliku, te tako svijetu rekli muzikom ono što su ćutale brojne generacije. Tako su nastali prvi džez stilovi Regtime i New Orleans Jazz ili Hot Jazz, a kasnije poznatiji i kao Dixieland. Prvi džez muzičari su bili Scott Joplin - "Kralj Regtajm stila", Jelly Roll Morton, Ma Rainey i W.C. Handy – "Otac Bluza".

Kada se pojavio radio, desila se i nova revolucija džeza. Radio je omogućio džez muzičarima da se njihov rad čuje širom Amerike. Dvadesetih godina XX vijeka, titulu kraljice bluza nosila je Bessie Smith. Pored nje, popularnost stiču i Paul Whiteman, George Gershwin, Ted Lewis, King Oliver, Louis Armstrong, Sidney Bechet, Bix Beiderbecke i Fletcher Henderson.

Nakon Velike Depresije, u punom sjaju, na scenu stupa džez muzika, koja iz korijena mijenja američku kulturu. Bitnu ulogu odigrao je Luis Armstrong, čija je improvizacija uticala na mnoge velikane džeza poput Kab Kaloveja, Dizi Gilespija, Bing Krozbija… da bi se stil proširio na vokaliste poput Ele Ficdžerald i Bili Holidej.

Ekonomska kriza i izbijanje II Svjetskog rata prekidaju put kojim se džez razvija, ali ipak donose nešto novo. Javlja se novi stil džeza nazvan Bibop („Bebop”). Bibop su stvorili muzičari koji su zahtijevali više kreativne slobode nego što je sving to dozvoljavao. Pioniri ovog pravca su bili Charlie Parker, Dizi Gilespi, Thelonius Monk, Bud Powell, Kenny Clarke, Max Roach i Ray Brown. Stil je uveo pravu revoluciju u džez muzici time što je diktirao i stil života, a poslije kratkog vremenskog perioda postao je osnovni jezik džez muzičara.

Kako su četrdesete godine donijele Bibop, tako su pedesete donijele Hard-Bop, koji se svirao na istočnoj obali Amerike. Osnovni značaj Hard-Bopa je ponovno spajanje džeza sa bluzom. Hard-bop je stil sa više duše, znali su reći muzički kritičari tog vremena. Godina 1954. ostaće zapamćena po prvom Njuport Džez Festivalu, koji danas važi za jedan od najboljih džez festivala na svijetu.

Šezdesete godine donose stalnu borbu za ljudska prava, usljed čega dolazi do razvoja i novih stilova džeza. Tako se pojavljuju Slobodan („free“) džez, Avantgardni džez i Džez Fuzija (Spajanje) koji dolazi uporedo sa pojavom električnih instrumenata.

Godina 1971. sa smrću najuticajnijeg džez muzičara Luisa “Sačmo” Armstronga, činilo se kao da je donijela i smrt samog džeza. Tuga jeste bila velika, džez jeste pretrpio odredjena talasanja, no sa pojavom kompakt diskova 1983.godine, oživjela je i nada za vraćanje pod svjetla reflektora džez muzike i džez muzičara. Prave se razne kompilacije, sa ploča na diskove snimaju se ranije nastale stvari; muzika ide dalje; stvara se jedna nova publika; radjaju se nove ljubavi; džez ponovo živi predstavljen u svom najljepšem svjetlu; svojim velikanima se odužio stvaranjem novih obožavalaca i time sebi produžio život u beskonačnost.

Kao rezultat uloženog truda i džez se dalje razvijao, i to konstantno osluškujući dinamiku vremena i nova shvatanja svoje publike. Stalno se istražuje, improvizuje na razne načine, iskušava publika, te tako dobivamo stilove kao što su Acid i Smooth džez. Nove snage poput Pat Metheny-ja, Sade, Jamiroquai, Brand New Heavies, Moloko i drugih stupaju na pozornicu džeza.

Pokušaji, potrage za novim zvukom nisu izostali niti devedesetih godina. Pojavom elektronske muzike, sama se nametnula i želja za kombinovanjem te vrste muzike sa džezom. Najuspješniji u svojim eksperimentima su Bjork i grupa Portishead.

Sa početkom XXI vijeka javljaju se mlade džez zvijezde od kojih zavisi budućnost i sam opstanak džez muzike: Norah Jones, Diana Krall, Jill Scott, Jamie Cullum, Erykah Badu, Amy Winehouse…

Željela bih da u ovoj temi zajedno pričamo o njima, poznatim i manje poznatim, vama omiljenim i rado slušanim... o svemu što smatrate zanimljiv, a odnosi se na džez. Sva ova imena nije dovoljno samo spomenuti. Obzirom na velike muzičare i sjajne karijere koje su nama ostavile nezaboravne zvukove, mislim da zaslužuju prostor u kojem će biti dostojanstveno predstavljena njihova ličnost i bogati muzički opus.

Značaj „improvizacije“ u džezu

Ranije smo spomenuli improvozaciju; ovdje se ne radi o pukoj improvizaciji, da to bude jasno, već se radi o tome da improvizator izvornu melodiju mijenja tako što mijenja njenu visinu i ton. Varijacija na temu ima više. I sama improvizacija vremenom je doživjela razne promjene. Nesumnjivo da je bila osnovni element afričke i afro-američke muzike. U početku se izvodila na način call and response tj. način kod kojega se izmjenjuju pojedinac i grupa. U New Orleans jazz stilu muzičari su naizmjenično improvizovali melodiju, dok je u swingu improvizacija svedena na minimum jer big bandovi sviraju isključivo napisanu melodiju.

Najznačajnije ritamske karakteristike džeza su: sinkopirani ritam, sloboda izvođenja i stalan ritmički puls. Jazz melodije vrlo su fleksibilne kao i ritam.

Jazz najčešće svira mala grupa – combo od dva do osam izvođača ili velika grupa – big band od deset do petnaest izvođača. Temelj izvođačkog sastava je ritamska sekcija koja se najčešće sastoji od klavira, kontrabasa, udaraljki, ponekad bendža ili bas gitare. Solistički instrumenti su: kornet, truba, saksofon (sopran, alt, tenor, bariton), klavir, klarinet, vibrafon, trombon i dr. Svakom, bilo većem ili manjem sastavu, svojstvena je solistička postava. Princip sviranja nije stvaranje homogenog zvuka, već naprotiv isticanje razlika u instrumentalnim bojama.

Klasična postava instrumenata se u novije vrijeme obogaćuje nizom novih rijetkih instrumenata, posebno iz folklora raznih zemalja. Tako se u free jazu koriste alpski rog, sitar, frule i različite udaraljke. Uz njih se susreću i instrumenti s električnim pojačalima, kao što su gitara, kontrabas, klavir i vibrafon, pa trube i saksofoni.

Sa stilovima džeza, podvrstama, uticajima vremena u kojem je nastao i razvijao se, sjajnim džez izvodjačima, omiljenim numerama upoznaćemo se u nastavku teme... Ali, polako... Za početak uživajte...

http://en.wikipedia.org/wiki/Jazz
http://hr.wikipedia.org/wiki/Jazz
http://members.tripod.com/~hardbop/
http://www.jazzistry.org
http://www.allaboutjazz.com